Premladi za potpomognutu komunikaciju

Mit:

Ovaj mit svoje korijene veže uz određena vjerovanja o djeci rane dobi i korištenju potpomognute komunikacije:

Djeca moraju biti određene kronološke dobi.
Dijete najprije mora posjedovati određene vještine.
Dijete mora biti sposobno samostalno komunicirati.

Potpomognuta komunikacija i kronološka dob

Photo by Edward Cisneros on Unsplash

Ne postoje dokazi koji bi upućivali na to da djeca moraju biti određene kronološke dobi da bi imala koristi od potpomognute komunikacije (Romski i Sevcik, 2005).

Od svega navedenog najviše se ističe ideja da će uvođenje potpomognute komunikacije u ranoj dobi ometati razvoj prirodnoga govora kao primarnoga načina komunikacije. Istraživanja su pokazala da je uvođenje potpomognute komunikacije u direktnoj korelaciji s poboljšanjem prirodnoga govora, čak i u slučajevima u kojima se nije provodila govorna terapija (Ballinger, bez dat.).

Preduvjeti za potpomognutu komunikaciju

Photo by Ben Mullins on Unsplash

Neki smatraju da bi dijete trebalo imati određene vještine kako bi se moglo koristiti potpomognutom komunikacijom.

Na primjer, smatraju da dijete mora imati određene kognitivne vještine poput povezivanja uzroka i posljedica (jedan događaj je uzrokovao drugi), razumijevanja sredstava koja će dovesti do određenog cilja (planiranje koraka za ostvarivanje određenog cilja), svijesti o postojanosti objekta (objekti postoje i kada ih ne možemo vidjeti, čuti ili dotaknuti) i drugo. Istraživanja su dokazala da to nije točno.

Znanstvenici Kangas i Lloyd analizirali su različite studije o ranom razvoju jezika i zaključili da su kognitivni razvoj i razvoj jezika i govora međusobno povezani, ali ne uzročno. Štoviše, zapazili su da „i komunikacija može biti sredstvo za proširivanje kognitivnih vještina“ (Kangas i Lloyd, 1988).

Što se tiče potpomognute komunikacije i djece ranog uzrasta, nema komunikacijskih preduvjeta za korištenje pomagala potpomognute komunikacije.

Komunikacija počinje rođenjem, neovisno o tome na koji se način ostvaruje (npr. plakanje, gugutanje, gestikuliranje, upiranje pogleda prema osobi koja govori), pa su jedini preduvjeti za nju prirodne radnje i ponašanja (Cress i Marvin, 2003). Čak i u ranoj fazi djeca (i odrasli) mogu naučiti da su komunikacijski uređaji „vrijedni truda da posluže svrsi“ (npr. za komunikaciju) (Cress, 2006).

Samostalna komunikacija i potpomognuta komunikacija

Photo by Tobii Dynavox

Još jedan razlog zbog kojega neki možda odgađaju uvođenje ili uskraćuju potpomognutu komunikaciju je uvjerenje da komunikacija mora biti samostalan čin (bez pomoći od strane drugih). Ovakav stav ignorira činjenicu da nitko od nas nije samostalan u komunikaciji. Čak i najvještijem govorniku katkad treba malo pomoći da bi se prisjetio neke riječi. Također, postavljaju im se pitanja da bi razjasnili ono što su rekli ili koriste podsjetnike da bi zapamtili neke detalje. Komunikacija se ne događa u zrakopraznom prostoru.

Računamo na to da će osobe s kojima komuniciramo s nama ostvariti interakciju da bismo uspostavili značenje (ko-konstrukcija) i da će nam pružiti pomoć/podršku kada je to potrebno (Cress i Marvin, 2003). Ovo se posebno odnosi na djecu rane dobi.

Ne djeluje li sasvim naopako odgađati s potpomognutom komunikacijom kod neke osobe sve dok ne zaključimo da bi mogla komunicirati bez pomoći sa strane? Korištenje potpomognute komunikacije pomoći će djeci rane dobi da nauče samostalnije komunicirati.

Cijena čekanja

Photo by Chris Benson on Unsplash

Potpomognuta komunikacija pozitivno utječe na samostalnu komunikaciju, jezik, kogniciju i čitanje. Uz pomoć potpomognute komunikacije također će se povećati uključenost djece u socijalnim situacijama,u učenju i igri, a sve je to važno za njihov razvoj (Branson i Demchak, 2009).

U nedavnom istraživanju znanstvenici su utvrdili da intervencije potpomognute komunikacije mogu poboljšati i brojne druge aspekte razvoja kod djece rane dobi, poput motoričkih pokreta. Slične zaključke donio je Nacionalni znanstveni savjet za razvoj djeteta (eng. National Scientific Council on the Developing Child) navodeći pozitivne dugoročne učinke intervencija potpomognute komunikacije kod djece rane dobi. Ističu da je važno usredotočiti se na korištenje potpomognute komunikacije kod djece rane dobi jer postoje dokazi da djetetova rana iskustva učenja u prve tri godine života stvaraju temelj za kasniji razvoj mozga (2007).

Od kuda krenuti?

Photo by Anastasia Petrova on Unsplash

Počnimo s time da na potpomognutu komunikaciju gledamo kao na intervencijski pristup koji koristi više načina komunikacije, uključujući gestikuliranje, komunikacijske uređaje/ploče/knjige i prirodni govor te koji će „obuhvatiti cjelokupne djetetove komunikacijske sposobnosti“ (Romski i Sevcik, 2005).

Potpomognuta komunikacija može imati bilo koju od ovih uloga: pomoć djetetu u njegovom prirodnom govoru, primarni način djetetove komunikacije, sustav koji pomaže djetetu da razumije jezik kojime mu se drugi obraćaju i njihov način komunikacije i/ili može služiti kao dio strategije jezične intervencije.

Potpomognuta komunikacija djetetu daje sposobnost korištenja bilo kojeg od ovih načina za učenje jezika i komuniciranje vlastitih ideja. Važno je imati na umu da je intervencija potpomognutom komunikacijom odluka koja se temelji na komunikacijskim potrebama te da će se potrebe i sposobnosti mijenjati kako dijete raste i napreduje.

Strategije i alati potpomognute komunikacije mogu se i trebaju koristiti kao pomoć u razvoju kognitivnih sposobnosti koje će unaprijediti djetetovo usvajanje jezika i vještina učenja. Potporu potpomognute komunikacije ne smije se eliminirati niti ostaviti za kasnije na osnovi karakteristika određene dobne skupine, već na nju treba gledati kao na mogući alat za nadilaženje komunikacijskih teškoća kod pojedinaca kojima je potreban neki način na koji će nadomjestiti svoj govor.

Literatura:

Romski, M. i Sevcik, R. (2005). Augmentative communication and early intervention: Myths and realities. Infants and Young Children, 18(3),174-185.

Ballinger, R. (bez dat.) Fears and myths of AAC. Preuzeto u studenome 2016. s http://cehs.unl.edu/documents/secd/aac/YAACK.pdf.

Kangas, K. i Lloyd, L. (1988). Early cognitive skills as prerequisites to augmentative and alternative communication use: What are we waiting for? Augmentative and Alternative Communication. 4 (4), 211-221.

Cress, C. i Marvin, C. (2003). Common questions about AAC services in early intervention. Augmentative and Alternative Communication, Vol. 19 (4), str. 254–272.

Cress, C. (2006). Strategies for incorporating formal AAC into children’s earliest communication interactions. Preuzeto s http://www.asha.org/Events/convention/handouts/2006/0905_Cress_Cynthia/ Branson, D. i Demchak, M. (2009). The use of augmentative and alternative communication methods with infants and toddlers with disabilities: A research review. Augmentative and Alternative Communication. 25 (4), 274 — 286.

National Scientific Council on the Developing Child (2007). The timing and quality of early experiences combine to shape brain architecture: Working paper #5. Preuzeto s http://develingchild.net

Dodatni izvori:

Beukelman, D. i Mirenda, P. (2005). Augmentative & Alternative Communication: Supporting Children & Adults with Complex Communication Needs. 3rd ed. Baltimore: Paul H. Brookes Publishing.

Drager, K., Light, J., Carlson, R., D’Silva, K., Larsson, B., Pitkin, L. i Stopper, G. (2004). Learning of dynamic display AAC technologies by typically developing 3-year-olds: Effect of different layouts and menu approaches. Journal of Speech,Language and Hearing Research. 47 (5). 1133-1148.

Drager, K., Light, J., Speltz, J., Fallon, K. i Jeffries, L. (2003). The performance of typically developing 2 1/2-year-olds on dynamic display AAC technologies with different system layouts and language organizations. Journal of Speech, Language and Hearing Research. 46 (2). 298- 312.

*Prevedeno uz dopuštenje tvrtke Tobii Dynavox.
**Originalni članak na engleskom jeziku možete pronaći ovdje.